Doktrinarni kritički osvrt na program rada:
World Science Forum 2019 – znanost, etika i odgovornost
Budimpešta, 19.-24.11.2019.

-poseban osvrt na Deklaraciju Foruma svjetske znanosti s naslova
čiste znanosti i znanja kao faktora razlike u izgledima

(I dio) Budimpešta 23.11.2019

Veliko je postignuće kada se ljudska vrsta organizira da raspravlja o onom što je za živo i život na Zemlji, presudno. Moglo bi se kazati da ljudska vrsta mentalno sazrijeva, da se planetarno osvješćuje, da postaje odgovorna za svoju vrstu i za život u hranidbenom lancu. Stvara se institucionalna obveza spram brige o opstanku i razvoju života na zemlji.

Posebni smisao i značenje imaju rasprave na temu: znanost, etika i odgovornost, proizvodnje znanja, vrednovanja znanja i društvene potrebe uporabe znanja. S naslova čiste znanosti, morala ili etike se može kao ozbiljnog pristupa odmjeravati smisao znanja i znanosti u praksi ovozemaljskog života, kvaliteti života i održivosti ekološkog sustava života na zemlji, proizvodnji svijeta stvari s naslova ekonomije nasilja koja se služi polugama tehnologija s biocidnim posljedicama na  život.

Cjelina prosuđivanja ponašanja ljudske vrste s naslova onog što misli da zna je upitna. I ova rasprava na tu temu u Budimpešti (oko 600 sudionika) u vremenu od 19-24.10.2019. ukazuje da je ljudska vrsta, vođe velikih naroda i država u civilizacijskom vertikalnom ustroju daleko od razumijevanja pojma / paradigme „znanost, etika i odgovornost“ jer etika i odgovornost znanosti ne postoji, jer se radi o obezličenju u raspravi. Moral, etika i odgovornost su pojmovi koji su bitno povezani sa moralom znanstvenika, a ne znanošću i znanjem. Znanje i znanost u praksi života to više nisu zbog moguće zlouporabe tih pojmova kod primjene čistog znanja i znanosti u prljavoj stvarnosti, u filozofiji materijalizma, u proizvodnji svijeta stvari.

Ovaj WSF u Budimpešti kao ni prethodna dva foruma u Ammanu 2017 i Budimpešti 2015 i Rio de Janieru 2013, nisu dosegli ni razinu plenarnih ni sekcijskih rasprava do osvještenosti filozofije materijalizma, sukoba s prirodom i zlouporabe života u proizvodnji svijeta stvari. Svijet ni ovaj puta s raspravom nije dosegao tu razinu svijesti i samosvijesti u smislu problema proizvodnje znanja, vrednovanja znanja pa ni pravilnije društvene potrebe uporabe znanja i znanosti za opstanak života na zemlji.

Plenarne i sekcijske rasprave su ostale na razini utilitarizma, pozitivizma, materijalističkog i hedonističkog mišljenja, iskoristivosti znanja profita radi. To se nije niti u jednom trenutku odvajalo od utilitarizma, profita radi. O moralu znanstvenika se nije mislilo, mada se zna da je moral ono što određuje odnose među ljudima i unutar ljudske vrste spram života i prirode. Moglo bi se reći da je višednevna rasprava izbjegla susret svijesti sa stvarnošću svijeta. Kultura cinizma i licemjerstva je ostala oblanda rasprave i na ovom WSF. To je bilo čak i upadljivo, jako smišljeni govor čiji su memi bili prazni, gotovo neodgovorni usprkos nekom pojmu odgovornosti prisutnih znanstvenika.

Najviše misaono dostignuće ovoga WSF-a je to što je dotakao zbilju da ljudska znatiželja (ego) nema ograničenja u istraživanju, što potvrđuje tezu da je znanost duboko antropocentrična, a s antropocenom je u tome i zarobljena. Ako je to točno, a jest, onda nema nade da se ljudski razuzdani um i njegov ego obuzda s nekim etičkim principima o kojima nije bilo riječi osim u naslovu rada ovog foruma. Točno je da je razuzdani um evolucionizma (sekularizma, ateizma) sve razorniji spram života i prirode. Podsticalo se ulogu prirodnih, posebno tehničkih, biotehničkih i medicinskih znanosti kao postignuća u svijetu, kao neka uzvišenost, kao neko posebno misaono ljudsko kretanje i postignuće.

Zapravo to se i na ovom WSF-u podržavalo u smislu jačanja ega u znanosti u smislu potpore tom egu, samo-promocije toga ega bez granica, bez obuzdavanja razuzdanog umovanja. Nije bilo kritičkog osvrta na umovanje s razumijevanjem posljedica za život i prirodu od strane takozvanih znanstvnika. Samo-promocija toga ega kod sudionika ovoga WSF-a je bila otvorena u smislu da tom egu (antropocentričnosti) nema kraja da se homo sapiens sapiensu ne može u tome nitko suprostaviti pa ni s naslova prirodnih i socijalnih kataklizmi u svijetu koje su tek na pomolu, razbijanje eko sustava koji posustaje u stvaranju uvjeta za opstanak života na zemlji. O tome se nije moglo čuti ni ovaj puta u Budimpešti. Prisutna mišljenja kao potpora takvoj znanosti govori o ljudskoj sporosti u planetarnom sazrijevanju.

Sa samopromocijom ega išlo se je i u spoznaju antropocentrične znanosti i znanja što nije točno. Znanost i znanje nisu antropocentrični već biocentrični, odnosno ekocentrični. O tome nije bilo riječi čak na sva tri zadnja WSF-a. Nije bilo kritičkog osvrta na tu zbilju, kao da je ljudski um zarobljen važećim linearnim mišljenjima (kreacionizmom, evolucionizmom i scijentizmom).

Forsiranje dinamike tehnološko-tehničke informacije, iz-uma bez raz-uma, u funkciji sukoba ljudske vrste s prirodom i životom postaje grubo izostavljanje moralnosti znanstvenika i bilo kakve etike znanstvenika pa izostavljanju svake odgovornosti znanja i znanosti spram stvarnosti. Stječe se dojam da iza znanosti, etike i odgovornosti stoji neka sila i izvan nas samih kapital odnos kao socijalni odnos, sustav globalnog kapitalizma kao amoralnog društva za koji se zna da nije ni moralan ni nemoralan, već amoralan, da je razuzdani um evolucionista sve jače u sukobu s prirodom i životom što obesmišljava znanje i znanost, sva otkrića, sve izume bez razuma, sva znanja i tehnologije i sve antropotehnike u funkciji destrukcije (od luka i strijele, kamene sjekire do nuklearnih projektila). Da li se ta ljudska postignuća mogu pripisati evoluciji razvoja života ili destrukciji ljudske vrste?

Potreba za raspravom, za nekim drukčijim mišljenjem izvan linearnog antropocentričnog mišljenja se nije spominjala. Linearna mišljenja ostaju važeća, ali ne i valjana (kreacionizam, evolucionizam i scijentizam). Sva ta linearna mišljenja stvaraju neograničenu svijest pojedinca i ljudske vrste. Imaju iste mehanizme odmazde spram svih i svakog tko drukčije misli o životu na zemlji. Ta linearna mišljenja zatvaraju ljudsku prirodu u mentalnu strukturu i ego smatrajući da se homo sapiens sapiens oslobađa ega pomoću neobuzdanog uma bez razuma, bez straha i milosti pa čak i pod prijetnjom boga. Tako se ego znanstvenika i znanost usmjerila hraneći nagon i pohotu. Ljudska priroda ostaje otvorena u djelovanju kao da se ne da i ne želi obuzdati nekakvim etičkim kodeksima i normama i tu sve rasprave svih svjetskih znanstvenih foruma koje tobože stvaraju institucionalnu obvezu spram brige o životu na zemlji ostaju otvorene za nova znanja i nove spoznaje.

Evolucionisti drže takozvanu znanost i znanstvenike pod kontrolom vlasti autokratske države koja posreduje interese pojedinca, naroda i gospodarstva u posredovanju u centrima moći za sve veću cijenu sa sve težim procesima socijalne i ekonomske diferencijacije na bogate i siromašne, na moćne i bespomoćne. Repulzijskog otpora ugroženih, obespravljenih i bolesnih nema jer atrakcijske sile djeluju s naslova nagona i pohote za sve većim profitom.

Izrada Deklaracije Foruma WSF-a u smislu znanstvene etike i odgovornosti u mađarskom parlamentu 23.11.2019. kada je i usvojena. Ovu Deklaraciju je stvorilo i usvojilo više znanstvenih foruma svijeta:

1. Međunarodno vijeće za znanost (ISC)
2. Mađarska akademija znanosti
3. Američko udruženje za napredak znanosti
4.  
5. Svjetka akademija znanosti (WAS)
6. Inter-akademsko partnerstvo (IAP)
7. Savjetodavno vijeće za Europske akademija (EASAC)

Sudionici devetog WSF-a o znanosti su usvojili ovu Deklaraciju u mađarskom parlamentu. Svjetski znanstveni forum (WSF), svjetska konferencija o znanosti 1999.g. kao dvogodišnji događaj koji od 2003.g. okuplja znanstvenike svijeta, kreatore politika, industrijske vođe, civilna društva i medije u cilju rješavanja globalnih izazova. To je još jedan dokaz da je znanost zarobljena diktaturom evolucionizma, prava jačeg (sekularizmom i ateizmom), birokratskom strukturom autokratskih država u Europi i svijetu, da je instrumentalizirana u funkciji prisile atrakcijskih sila. Ona proizlazi iz geobiopolitičkog tipa razumijevanja opstanka života na zemlji s naslova destruktivne antropologije. O prostoru slobode za neko drukčije mišljenje izvan linearnih važećih mišljenja nije bilo.