Rasprava o razlazu projekta Europske Unije, o Brexitu, o izlasku Velike Britanije bez sporazuma pred praznom dvoranom (50-ak zastupnika u EU parlamentu od 750) upozorava na svu složenost opstanka EU kao vertikalnog civilizacijskog ustroja Europe.

Kome govori dosadašnji predsjednik Europske Komisije i izvjestiteljica o tom problemu ako europarlamentarci za to nemaju potrebe jer nisu došli na tu raspravu. Da li Europska Komisija može dati prostora svim ostalim članicama Europske unije, mogućnost da ostanu ili da iziđu iz Europske unije kao jedan oblik demokracije i EU parlamentarizma? Što bi se dogodilo da tu mogućnost koriste postojeće članice EU, koje nisu spremne oduprijeti se najmoćnijoj državi iznad svih ostalih?

U knjizi „Kritičko-teorijski osvrt na ekonomske i političke strukture nove Europe“, koju sam napisao 1992. godine, stoji vrlo jasno i snažno upozorenje sukoba između engleske aristokracije i Njemačke, u kojoj su vidjeli silu iznad sebe – unaprijed, što je vrijeme i pokazalo. Nije slučajno da je engleska kraljica prihvatila prijedlog Borisa Johnsona, britanskog premijera, da ukine parlament kako bi proveli svoju volju bez otpora naroda u Velikoj Britanije i Europske Komisije. Da će u tome uspjeti nema sumnje, što otvara pitanje o tome što parlamentarizam Velike Britanije znači ako ga kraljica može ukinuti da bi takva odluka prošla. 

Rasprave u hrvatskom Saboru o pozicioniranju Hrvatske u svijetu država i svijetu interesa upozoravaju na diktat izvršne vlasti teo-autokratske vlasti koja diktira i zapovijeda odluke hrvatskog Sabora kao Parlamenta. Država nužde (teo-autokratska vlast) bi trebala biti u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, kao vrijednosno-socijalnim aktom koji to nije. Odgovorna hrvatskom Saboru kao Parlamentu za sve odluke pa i za ratifikaciju međunarodnih ugovora o inozemnom dugu, ali to nije. O državi razuma i parlamentarnom sustavu odlučivanja, izvršna vlast je odgovorna parlamentarnoj (zakonodavnoj) vlasti. Aktualna vlast donosi sve odluke koje Sabor samo potvrđuje bez potrebne konsenzualne suglasnosti vladajuće stranke i opozicije koja ne postoji jer tog višestranačkog konsenzusa nema, od 1991.g. do danas. Bez političkog konstrukta hrvatske stvarnosti u smislu konsenzualne suglasnosti političkih stranaka u Saboru nema i ne može biti pravnog konstrukta. Znači hrvatska stvarnost živi stvarnost bez prava, kao sredstva i kriterija ponašanja društvenih subjekata u ovoj stvarnosti.

I europski i hrvatski parlamentarizam traži potreban stupanj višestranačke konsezualnosti kao nekakav izraz volje te takozvane posredne demokracije o čemu nema niti jedne rasprave niti u parlamentu Europske Komisije niti u Saboru Republike Hrvatske.