Doktrinarni kritički osvrt na program rada:
World Science Forum 2019 – znanost, etika i odgovornost
Budimpešta, 19.-24.11.2019.

-poseban osvrt na Deklaraciju Foruma svjetske znanosti s naslova
čiste znanosti i znanja kao faktora razlike u izgledima

(II dio) Zagreb 12.12.2019.

Znanosti kao prvorazrednog ljudskog mišljenja spram kreacionizma i evolucionizma nema. Nema ni autonomije znanstvenika ni znanosti ni znanstvenih institucija. Znanstvenici, znanost i znanstvene institucije su ekonomski ovisne o evolucionizmu, sekularizmu i ateizmu i diktatom financiranja istraživanja i razvoja koje je pod kontrolom evolucionista (nasilja). To je zbilja o poziciji i nacionalnih akademija znanosti i umjetnosti. O tome kao da se ne želi javno govoriti. Odnos evolucionizma (sekularizma, ateizma, autokratske države i vlasti prema znanosti i znanstvenim institucijama ukazuje da se taj odnos bitno mijenja u smislu bilo kakvog poimanja etike. Evolucionizam traži apologiju o znanosti i znanstvenika, pa i znanstvenih institucija. U suprotnom za očekivati je smanjenje obujma financiranja znanosti i znanstvenih institucija koja nisu potrebna političkom determinizmu. Radi se o suvremenim oblicima političke inkvizicije ili eliminiranja znanja koja ne idu u prilog autokratskoj vlasti. Politička inkvizicija će biti isto tako rigorozna kao i vjerska u 15. i 16. stoljeću. To ukazuje da linearna važeća mišljenja imaju iste mehanizme odmazde spram drukčijih mišljenja. U tim okolnostima znanost neće biti moguća ako stvara drukčije mišljenje kao opozit kreacionizmu i evolucionizmu, koji počivaju na destruktivnoj antropologiji. Vrhunac te suvremene političke inkvizicije bio je u vremenu njemačke ideologije iz 1933.g. povodom spaljivanja svega što je napisano protivno duhu njemačke ideologije, protiv svih koji su drukčije mislili. I mi živimo u vremenu u kojem politička inkvizicija djeluje rigoroznije s jačom odmazdom čak i od vjerske. „Mein Kampf“ je ponovo na kioscima istog sadržaja za istu ideologiju, za njemački duh dominacije u Europi. Politička cenzura i javni mediji su ponovno na djelu u tvorenju javnog mijenja. U svakom slučaju znanost i znanje koje nije u interesu uporabe od strane političkog determinizma nije i neće biti financirano od strane autokratske vlasti. Ako znanstvenom determinizmu, znanosti i znanstvenim institucijama nije odzvonilo, odnos prema znanosti i znanstvenicima neće biti ništa bolji u smislu ekonomske autonomije i istraživanja mišljenja suprotstavljena kreacionizmu i evolucionizmu. Ovo tim više što imamo na djelu suvremene oblike kolaboracionizma između kreacionizma i evolucionizma, linearnih mišljenja koji svijet drže u stanju ograničene svijesti koja ne traži promjenu. Tu se radi o neoliberalnoj znanosti kao dominantnoj znanosti i znanju koja preferira sukob kao temeljni princip razvoja. Dijaloga o promjeni te doktrine nema. Dijalog o uzrocima i globalizaciji svijeta traži tu dubinu razumijevanja za opstanak života na Zemlji. Na tome treba inzistirati kada je u pitanju etika financiranja u smislu prevladavanja tog tipa prakticiranja znanosti kao ispravnog ljudskog kretanja. Ta laž ne može biti jača od istine. Temeljni princip evolucije je suradnja na principu stanične biologije, a ne sukob kao moto razvoja. Suvremena znanost je prihvatila sukob kao temeljni princip evolucije i njega autokratska struktura financira kako bi došla do onih znanja koja podupiru tu destruktivnu antropologiju. Svijetom vlada neznanje i otklon susreta svijesti sa stvarnošću kako sa naslova vjerskog tako i s naslova političkog determinizma

Sa preporukama Svjetske konferencije o znanosti i korištenju znanstvenog znanja iz 1999.g. , WCS iz Budimpešte iz 2011.g. o novoj eri globalne znanosti, deklaracije iz Rio de Janiera iz 2013.g o znanosti za globalno održivi razvoj, Budimpeštanske deklaracije iz 2015.g. o omogućavajućoj snazi znanosti te Jordanska Deklaracija za mir 2017.g. To sve potvrđuje opredjeljenost svijeta za rigorozno i etično provođenje znanstvenih istraživanja i odgovorniju uporabu znanosti, etike i odgovornosti kao predmeta rasprave na WSF-u u Budimpesti nakon 20 godina Svjetske konferencije o znanosti 1999.g.

Ni ova Deklaracija ne obvezuje nikoga za ništa povodom ničega, pa ni same sudionike ovoga WSF-a. Deklaracija nije obvezujući dokument. On može djelovati osvješćujuće za sudionike ovih foruma pa i šire. Učinke ni ovog dokumenta kao da nema obvezu mjeriti nitko.

Izjave o znanosti na Svjetskoj konferenciji o znanosti UNESCO 1999.g. smatra se pionirskim dokumentom u kojemu je istaknuto poimanje znanosti i društva u 21. Stoljeću. Smatra se da je znanost i tehnologija u ljudskoj povijesti bila i ostala pokretač svih društvenih promjena u smislu neke bolje budućnosti za ljudski rod, za život na zemlji. To se događa u 20-ak zadnjih godina, posebno u polju informacijsko-komunikacijskih znanosti i tehnologija, biologiji, umjetnoj inteligenciji. Globalni izazovi u svijetu uključujući i demografiju, uzroke klimatskih promjena i suvremena patologija života traže od ljudske vrste, uma s razumom, nove spoznaje znanosti, jer ovo što mislimo da znamo nije dovoljno. Sve što znamo iskazuje se slabim da razumijemo uzroke i posljedice prirodnih i socijalnih kataklizmi kao da su tek na pomolu. Ljudska vrsta zatečena u neznanju tim pojavama se samo čudi. Čuđenje je izraz nemogućnosti da proturiječimo onome što se događa.

Ulaganje u istraživanje i razvoj je sporo i neznatno i ovisi o državnim akterima (evolucionizmu, sekularizmu, ateizmu) koji upravljaju globalnim poretkom, a time i određuju visinu ulaganja u znanost, tehnologiju i obrazovanje svjetskog stanovništva. Učinkovitost znanosti u javnosti (stvarnosti) ovisi o takozvanim donosiocima politika (instrumentalizacija znanja i znanosti), o promjeni mentalne strukture ljudske vrste koja je još uvijek duboko nepismena, gotovo primitivna, pripada prošlim stoljećima (istraživanje UNESCO-a). Deklaracija o znanosti i znanju iz 1999.g. je upozorila i dala preporuke za 21. Stoljeće u smislu da znanstvena istraživanja, provođenje i primjena znanja u praksi boljeg života za sve traži bolje obrazovanje, jer školovanje nije dovoljno, da se daje prednost inventivnoj i inovativnoj aktivnosti moralnih znanstvenika u smislu osamostaljenja znanosti i znanstvenika od linearnih mišljenja (kreacionizma i evolucionizma) koji nas drže u stanju ograničene svijesti o sebi i svijetu.

Dobro je da u prilog toga osamostaljenja i neovisnosti znanstvenih institucija, znanstvenika i znanosti o birokratskoj strukturi vlasti stoji načelo i u ovoj Deklaraciji iz Budimpešte, u smislu promocije neke nove svijesti o slobodi i odgovornosti znanstvenika (UNESCO). Prethodno je ukazano da judska priroda nema granica, da je um homo sapiens sapiensa razuzdan, ide iz ega, promocije nagona i pohlepe za profitom, bez ograničenja.

Kako kultivirati razuzdani um bez razuma? Kodeks u znanosti o znanju teško da se poštiva, bit će teško doći do takvoga kodeksa u primitivnoj i zaostaloj mentalnoj strukturi ljudske vrste jer je um još uvijek bliži biosu nego etosu, za sada (egzistencijalizam je još uvijek jači od etosa).

WSF se nastavljaju što daje nadu za bolju budućnost svih, nadu za novu svijest koje nema bez znanja i obrazovanja. Međunarodno vijeće za istraživanje postoji 100 godina. Ono podstiče i promovira znanstvenu suradnju na globalnoj razini svijeta, kao javnu diplomaciju za razliku od prirode bilateralne diplomacije. Održivost života na zemlji, pa i biorazličitost traži napore i UN-a i njenih tijela kao zalaganje za globalno blagostanje pomoću nove svijesti u očovječavanju ljudske vrste. Zato je potrebno novo znanje i znanje o tehnologijama s biocidnim posljedicama, za obrazovanje i ideje o održivosti života na zemlji, a samo ljudske vrste (bio i ekocentrizam).

Istina je da su znanstvenici odgovorni kako za proizvodnju, stvaranje novih znanja i tehnologija, pa i antropotehnika, ali i za vrednovanje znanja, pravilnu društvenu upotrebu znanja u praksi života, itd. Moralnost znanstvenika je polazište odgovornosti za uporabu znanosti u stvarnosti, za dostupnost znanja i znanosti za sve u svijetu. Istina je da sloboda znanstvenika ovisi i o pravilnom i dostatnom financiranju istraživanja u smislu znanstvenih istraživanja i bez samopromocije ega znanstvenika kao elite. Elite nikada u povijesti nisu mijenjale stvarnost jer im do toga nije stalo. Ta sloboda znanstvenika treba se izgrađivati i ostvarivati na međunarodnim standardima širom svijeta. Odgovornost znanstvenika u istraživanju i razvoju, ali i u primjeni znanja je duboko pitanje morala znanstvenika, a ne samo etike, kao oblika kritike društva bez morala, odgovornost za očovječavanje ljudske vrste kao opozit suvremenim oblicima rasčovječavanja ljudske vrste (međunarodne svjetske migracije). Za to su potrebna nova osnovna znanja u temelju obrazovanja. UNESCO 2022.g. osnovna znanja smatra znanjima za sve slojeve društva i svijeta u funkciji trajnog mira kao kulturne vrijednosti. Posebno je u ovoj deklaraciji istaknuta i odgovornost i etika u komuniciranju u znanosti i znanstvenim krugovima jer je znanje jedino ljudsko dobro koje i kad se troši postaje veće i bogatije.

Sadržaj deklaracije iz Budimpešte 2019.g. afirmira znanje i znanost kao opće javno dobro bez manipulacije, koncentracije, militarizacije znanja i tehnologija. U tome glavnu ulogu imaju javni mediji. Taj odnos između znanosti i javnosti je u svakom društvu vrlo važan i odgovoran. Utjecaj na osobnu i društvenu svijest u diseminaciji/širenju znanja mediji imaju visoko značenje i veliku odgovornost.

Svijetu je pa i Europi potreban novi konstrukt civilizacijskog ustroja, horizontalni civilizacijski ustroj umjesto ovog današnjeg vertikalnog koji u sebe ne prima pojam demokracije, ravnopravnosti i jednakosti u ljudskim pravima, itd. Toga konstrukta nema bez geobiosocijalnog tipa razumijevanja opstanka i razvoja života, potrebna nam je konstruktivna antropologija očovječavanja radi, naspram geobiopolitičkog tipa razumijevanja života na zemji temeljenog na destruktivnoj antropologiji. Potrebno je afirmirati princip suradnje kao temeljni princip evolucije u smislu stanične biologije naspram sukoba kao temeljnog principa evolucije jer sukob nije i ne može biti motor razvoja života već se iskazuje kao motor razaranja života i prirode. Nužno je preispitati i ekonomsku znanost koja forsira stope rasta GDP-a kao nekog pokazatelja razvoja. Sukob s prirodom i životom traži duboku korekciju ponašanja ljudske vrste spram prirode i života.

Opstanak i razvoj života na zemlji mora se duboko misliti, svestrano (multidisciplinarni pristup). Ovo što mislimo iskazuje se slabim da zaustavimo uzroke prirodnih i socijalnih kataklizmi koji nas uznemiravaju i razaraju.

Usprkos spoznajama antropologije o homo sapiens sapiensu, znanja su slaba da obuzdaju razuzdani um homo sapiens sapiensa u sukobljavanju sa zakonima prirode i sa životom. Jedini pouzdani način obuzdavanja razuzdanog uma, nagona i pohlepe za svijetom stvari traži znanje i obrazovanje ljudske vrste, traži novu kvalitetniju predodžbu o sebi i svijetu koji podržava život na zemlji. Život je najveće dobro na planetu Zemlja. Promjena u filozofiji življenja, promjena filozofije materijalizma u pravcu filozofije dematerijalizacije civilizacije iskazuje se kao dramatična nužnost ispravno ljudsko kretanje u smislu preferiranja i afirmacije života na zemlji umjesto afirmacije svijeta stvari profita radi.

To bi mnogo pridonijelo procesu očovječavanja ljudske vrste, smanjenju sukoba i afirmaciji mira kao kulturne vrijednosti. To bi moglo obuzdati proces snažnog rasčovječavanja ljudske vrste i kvalitetniji život svih ljudi u nekoj pravednijoj preraspodjeli svjetskog GDP-a. Zato je potrebna demonopolizacija nad znanstveno-tehnološkim, obrazovno-kulturnim i informacijsko-komunikacijskim kompleksom u smislu podjednake dostupnosti znanja za sve ljude ovoga planeta.

Najteži oblik stvaranja novih temeljnih znanja je energija uma s raz-umom. Ta razina stvaranja energije određuje suficit i deficit svijesti i samo-svijesti. To je primarni izvor razvoja – sve ostalo su sekundarni oblici proizvodnje energije.

Zaključno. Bez znanosti i znanja pomoću obrazovanja nema viših razina svijesti i nema kulture kao ključa razvoja opstanka i razvoja života na zemlji. Kultura je proces oblikovanja ponašanja pojedinca i ljudske vrste spram života i prirode. Kultura nije izvedbeno zabavni projekt. Kultura i kulturno stanje pojedinca i ljudske vrste određuje opstanak razvoja života na zemlji.