Prema zakonu dijalektike pravo na drukčije mišljenje i ljudsko promišljanje naspram sva tri važeća mišljenja jer nisu i konačna mišljenja, nisu valjana mišljenja, se ne može niti smije zabranjivati još manje kažnjavati onoga tko drukčije promišlja. To važi i za vjerski determinizam (kreacionizam), kao i za politički determinizam (evolucionizam, sekularizam, ateizam), još manje za znanstveni determinizam (kao scijentizam) jer posljednjeg mišljenja nema niti ga može biti u smislu zakona o dijalektici. Sve je u kretanju pa i mišljenje o svemu. Za drukčije mišljenje ne smije biti progona onih koji promišljaju i znaju drukčije. Oni ne mogu biti diskreditirani, kompromitirani ili eliminirani od strane linearnih, važećih mišljenja u smislu progona, lomače, ako vjerski determinizam traži podložnost pojedinca i vjernika pod prijetnjom Boga (kreacionizam), a politički determinizam (evolucionizam, sekularizam, ateizam) koji traži podložnost pojedinca i naroda kroz diktaturu prava jačeg u smislu provođenja svoje volje (vlasti) bez otpora drugih. To karakterizira i znanstveni determinizam (scijentizam) kao neko važeće linearno mišljenje, kao utočište ljudskoga mišljenja. Ono bi trebalo biti otvoreno za drukčije mišljenje, za novo promišljanje, za nova znanja, u skladu sa zakonom dijalektike.

Problem je u tome što sva tri navedena ljudska mišljenja proizvode ograničenu svijest, ograničeno mišljenje bez razvoja svijesti i samosvijesti o sebi i svijetu. To vrijedi za sva područja u znanosti (2000 disciplina), posebno u području medicinske znanosti s pojavom korona virusa i bez njega. Ono se ne može zabranjivati, još manje kažnjavati one koji drukčije misle o toj pojavi. Vrijeme vjerske inkvizicije je prošlo, a politička inkvizicija kao da je na djelu. Ona proizlazi iz evolucionizma, diktature prava jačeg i s  naslova nasilnog provođenja svoje volje (vlasti) bez otpora drugog. Sukob atrakcijskih sila institucionalne moći i repulzijskog otpora sili i nasilju s pozicije pojedinca je uvijek završavala dominacijom institucionalne moći. U prilog kretanja ljudskog mišljenja prema humanizmu, transhumanizmu, ljudskosti i očovječavanju ljudske vrste moramo tolerirati drukčije mišljenje, evoluciju svijesti i savjesti ljudske vrste. To što ljudska vrsta misli da zna i čini životu i prirodi iskazuje se slabijim da razumijemo supridanost bitka – sklad ljudskoga mišljenja i ponašanja spram života i prirode. Konačnog ljudskog mišljenja ne može biti ni o čemu jer ga nema i ne može ga biti. Antropologija zna vrlo malo o Homo sapiens sapiensu.

Zadnji je došao na planetu Zemlju. Prisutan je tek 0.15% vremena od kako postoji život na Zemlji. Ljudska je vrsta je samo jedna od 8.5 milijuna živih vrsta i broji 0.5% u odnosu na druge vrste. Sa svime što misli da zna o svemu i u svemu, životu na Zemlji stvara više problema za opstanak i razvoj života od onoga što mu pomaže u smislu prirodnog prava na čovječniji i zdraviji život. To uključuje i pojam o zdravlju života na Zemlji pa i ljudske vrste u smislu prirodnog prava, prava na obrazovanje i prava na rad kao uporišta života svakog pojedinca i svakog naroda kao subjekta kulture i subjekta civilizacije.

Pravo na istinitost kao intersubjektivnu vrijednost nema nitko jer je istinitost konstrukt subjekta koji misli život i odnos spram prirode i to s desnom polutkom ljudskog mozga. Sadržaj ovog bloga dolazi s naslova medicine kao kulture života, tj. kulturne antropologije i deontologije.