Strah je imanentan svemu što je živo i život. Strah je do jedne mjere za sve što je živo i život poželjan jer ga štiti od objektivne opasnosti. Život u permanentnom strahu ubija život, blokira život, paralizira život i život dovodi u stanje protrahiranog (kontinuiranog) stresa.

U momentu kada obrambeni mehanizam života od straha popusti,događa se stres kada imunitet slabi, nastaju žeđ i glad, neke druge biološke bolesti pa i depresija, pa i duži život u neobazrivosti. Strah je emocionalni doživljaj i izražava najdublju i najjaču ljudsku emociju, ali ne i samo ljudsku. Stres je uvijek bio posljedica nepoznatih oblika ugroze (H.P. Lovecraft). Permanentan strah izazivaju sve češće prirodne i socijalne kataklizme (rat, potres, bolest, epidemije, koronavirus, sve što prijeti ugrozi života). Prirodne  kataklizme su sve češće i traže od ljudske vrste napetost u dimenziji biologije, psihologije i sociologije, integrumu ljudskog bića zbog prijetnje životu s naslova neizvjesnosti, opstajanja u životu. I životinje žive u strahu. Ljudska vrsta se brani u strahu pomoću  povjerenja u druge ljude, a životinje kroz čin udruženosti u stado, po instinktu. To je blisko i ljudima, ljudskoj vrsti kada je život u opasnosti. Život u koroni i sa koronavirusom traži suradnju po principu evolucije umjesto sukoba. Možda svijet nešto nauči, možda doživi neki pomak u svijesti, možda osvijesti svoje mogućnosti spram budućnosti kroz suradnju kao temeljem više razine života u civilizacijskoj stvarnosti. Narodi svih zemalja svijeta danas žive u skloništima, zatvoreni u stanove i kuće, od 228 država život je  blokiran u 204 države svijeta. Brane se na isti način od koronavirusa, tj. ugroze života.

Vrlo je mali broj ljudi u svijetu, danas, hrabar iako je strah realan i predstavlja objektivnu prijetnju i ugrozu životu. Oni koji su hrabri i prkose tom tipu ugroze i opasnosti to ne mogu smatrati nikakvom poželjnom vrlinom jer hrabrost nije vrlina nego stav i odluka  pojedinca ili socijalne grupe. Pred svakim strahom rezultat je objektivna, moguća opasnost za život. Pojedinac ili socijalna grupa odlučuju, prosuđuju, procjenjuju da se bude hrabar, da se ne boje ili će se prepustiti potonuću kroz potiskivanje straha pred objektivnom opasnošću. Dobro je bojati se svih oblika ugroze, bilo da ugroza dolazi od prijetnje s naslova prirodnih ili socijalnih kataklizmi (koronavirus) – i jedan i drugi izvor ugroze je nevidljiv (potresi, vulkani, oluje, suše, poplave, tsunami, itd.). Za taj stupanj neizvjesnosti života ljudska vrsta mora biti spremna, pripremljena za otklanjanje posljedica ugroze života u smislu čina udruženosti (zajedničkim naporom i svim znanjima) u smislu svih mogućnosti i ograničenja pa i ograničene svijesti o tim oblicima ugroze, bez progona onih koji drukčije misle u smislu vjerske, političke i scijentističke inkvizicije.

Protiv toga straha, nevidljive ugroze, ljudska se vrsta može braniti pomoću više razine spoznaje o sebi i svijetu, a ne pomoću neznanja, još manje jačom prijetnjom strahom (mediji). Pretjerana prijetnja strahom od koronavirusa je blokirala život u svijetu, gotovo paralizirala život suvremene civilizacije (automobili na parkiralištima, avioni na stajankama na aerodromima, brodovi u lukama, kruzeri na sidrištima i vezovima), stala je proizvodnja i promet svega osim prometovanja oružja i medicinske opreme.

Posljedice korone straha upozoravaju da će biti dugoročne po život ljudske vrste u smislu dugoročne depresije, a za međunarodne razmjenske odnose i pogubne. Što nas očekuje nakon deblokade života od koronavirusa, još ne slutimo. Vjerojatno će moćni opet uvjetovati neki drugi oblik povezanosti pod prisilom, a međuovisnost sasvim sigurno će biti uvjetovana bilateralnom suradnjom u smislu nekog boljeg, poželjnog civilizacijskog ustroja koji će se temeljiti na suradnji kao temeljnom principu evolucije umjesto na sukobu.

Geobiopolitički tip razumijevanja opstanka na Zemlji traži zamjenu s geobiosocijalnim tipom razumijevanja temeljen na suradnji, zajedništvu ljudske vrste bez obzira od kuda je ljudska vrsta došla i kojoj kulturi pripada. Svi smo mi proizvod nekih linearnih važećih mišljenja koja proizvode ograničenu svijest svih nas, svijest koja je blokirala razvojne potencijale mentalne strukture ljudske vrste koja pripada prošlim stoljećima. Središnji živčani sustav je ograničenog dometa u razumijevanju pojava i promjena koja se događaju s nama, oko nas, s nama i bez nas. Središnji živčani sustav je stup komuniciranja sa stvarnošću (EQ, IQ, SQ), u smislu poimanja pojava i promjena u stvarnosti u smislu kvalitete uvorišta (receptora), procesora i efektora, sposobnost uvida u stvarnost određuje zdravstveno stanje središnjeg živčanog sustava. To moramo nepodmitljivo razumjeti.